Početi pričati o dubrovačkom parku Orsula, kojeg već poduže vrijeme bije glas da je jedna od najljepših koncertnih open air lokacija s koje puca pogled na cijeli Dubrovnik i Lokrum, te na morsku pučinu dokle god pogled seže, neizostavni element te priče je Andro Vidak. Vidak je čovjek koji je utrošio desetak godina života kako bi doslovce golim rukama izgradio park, pozornicu i gledalište od do tada nepristupačnog planinskog grebena koji se prostire ispod jednosmjerne ceste kojom ste se već dobrano uspeli na izlasku iz Dubrovnika.

U parku su zasađene mladice mediteranskog drveća, ali i brojnog mirisnog bilja poput lavande koja skoro pa okružuje gledalište na padini Orsule koja završava pozornicom koja se vidi ‘kao na dlanu’. Osoblje parka, uglavnom po godinama mlađi volonteri zajednos Vidakom svako jutro čiste park nakon koncertnih večeri, a iako mu je namjena scenskog karaktera na lokaciji nema izgrađenih objekata restoransko-turističkog karaktera.

U tom slučaju Vidak je rijedak svat – vizionar koji želi da park ostane park i da uz to nudi program za građane i naravno turiste u kojem će se svi sastajati zbog glazbe, tj. umjetnosti. Njegova vizija okupljanja istovremeno etabliranih imena, ne samo domaće scene, već i mladih nezavisnih rock snaga u manjem i naravno ograničenim sredstvima lokalnog karaktera, ravna je vizionarstvu davnašnjih organizatora prvih rock festivala kakav je bio i Woodstock.

Ove godine za domaću scenu bio je značajan Rock Kamp Orsula održan 10. i 11. srpnja, koji je okupio bendove iz tri grada; Zagreba, Rijeke i Dubrovnika u 48-satnom druženju i muziciranju. Optimiziranju troškova puta inteligentno se doskočilo najmom autobusa u koji su se u Zagrebu ukrcale grupe S3ngs, Orvel, Big Strip Gorila i Dinamit Duo, a potom u Rijeci NLV, Quasarr, Morso i Moskva, te se u pravom tour ozračju nakrcan instrumentnima i glazbenicima uputio prema Dubrovniku, gdje su se u Orsuli tom društvu pridružili dubrovački bendovi Valetudo, Feredon, Yaye iEmbassy 516.

U autobusu je naravno bilo mjesta i za moju malenkost; glazbenog novinara i kritičara koji je po svom pozivu htio-ne htio ‘uljez’ u takvoj priči – ‘neprijatelj’ koji je ‘uvijek spreman naguziti bendove, ako ni zbog čega drugog, onda iz čiste ljubomore’, kako to stereotipna slika ‘nalaže’. No to je nešto što ulazi u opis posla i s tim se treba nositi po prirodi stvari kao solo igrač bez škvadre/benda iza sebe, ali moje uklapanje u cijelu shemu i nije toliko bitno za ovu priču.

Ono najbitnije bilo je druženje samih bendova, izmjena iskustava i njihovi nastupi koji su proizlazili iz te grupne sinergije. Nebrojeno puta sam svjedočio izostanku te neke zajedničke kemije između bendova na zajedničkim svirkama kad se i na pozornici i u backstageu osjećala dobra doza rezerviranosti između glazbenih kolega, da ne kažem neka nadmena ignorancija u kojoj se na van tobože svi uvažavaju jer pristojnost nalaže da se scena podrži, dok u stvarnosti svako gleda svoje dupe i mjeri ‘status popularnosti’ onih drugih time što se gleda je li netko ispred sebe tijekom nastupa okupio deset ljudi više u publici, ili je li publika napravila tih sudbonosnih par koraka bliže pozornici.

Rock Kamp Orsula stoga je ispao prilično uspješan slučajni eksperiment socijalizacije glazbenika između sebe. Svi su bili na jednom mjestu, takorekoć’ osuđeni jedni na druge, a pored Dubrovčana, bili su ujedno i publika jedni drugima i to ona poticajne vrste, što je u većini slučajeva doprinjelo i jačem output nastupa u cjelini, dok je dodatni ‘benzin’ atmosfere nakon službenog dijela bilo zajedničko druženje uz akustične gitare u kampu do jutarnjih sati.

Uz sve Andro Vidak bio je u toj prilici domaćin iz snova, brinuo se i o najsitnijim detaljima, sve je bilo na vrijeme, a opet nije bilo nikakvog bespotrebnog pritiska u tom ozračju svojstevnom maturalcu. Dubrovačka publika je pak dobila priliku za uvid u domaću indie scenu u dvije večeri, dakle dobar dio onoga što se primjerice u Zagrebu i Rijeci odvija u klupskim uvjetima tijekom cijele godine. Vidak je mudro prvu večer tempirao uz početak Dubrovačkih ljetnih igara, tako da je priličan broj posjetitelja imao i bonus u vidu gledanja vatrometa koji se odvijao iznad grada, dok je druga večer privukla također puno više ljudi nego što je, jedino po tom pitanju skeptični, Andro predviđao.

Kao i svaki vizionar i Vidak ima jednu primjetnu crtu skepse, onu koja ga tjera da radi sve više i više jer rezultati nisu onakvi kakvi bi htio da jesu. Daleko od toga da Rock Kamp Orsula nije privukao publiku i da ista nije dobila zadovoljenje, ali Vidak je izgleda konstanto u toj ‘David protiv Golijata’ situaciji. ‘Golijat’ je prvo bila u makiju zarasla nepristupačna hrid od koje je uspio napraviti atraktivnu lokaciju, a sada su ulogu novog ‘Golijata’ preuzele letargične navike žitelja grada, jer se čini da se u nedovoljnoj mjeri primjećuje što je taj isti grad s parkom Orsula dobio u smislu kulturne nadgradnje i ponude kulturnog sadržaja kao i u onom prostornog značaja jer je riječ o javnoj površini. Ne može se sa sigurnošću reći da je Andro Vidak usamljeni primjer u modernoj hrvatskoj povijesti, ali je sigurno da nema puno pojedinaca koji su desetogodišnje vrijeme i trud potrošili na uređenje i kreiranje jedne takve javne površine.

Prvi Rock Kamp Orsula samo je još jedan dokaz da on ne misli stati i lijepo bi bilo da se dogodi i idućeg ljeta. No ovo ljeto je tek počelo, a na toj najljepšoj pozornici Jadrana između ostalih nastupit će Asian Dub Foundation, Rundek Cargo Trio, Mario Biondi, Thana Alexa, Vlatko Stefanovski & Miroslav Tadić, S.A.R.S., Elemental, M.O.R.T. i Tamara Obrovac.

O prvom izdanju Rock Kamp Orsula bit će još riječi na ovom portalu, točnije pokretne slike i zvuka, jer cijelo virjeme je kamera bilježila atmosferu i koncerte, a kad se složi mali dokumentarac, potrudit ćemo se biti među prvima koji će ga ‘embedati’.