Nećemo koristiti rijeÄ festival u kontekstu ovogodiÅ¡njeg programa. RijeÄ festival je pre teÅ¡ka i pre ambiciozna. Festival ćemo se zvati jednom.. kad dobijemo na lotu.. jer drukÄije do ozbiljnih novaca nećemo doći. Država je riknula a i dok je vegetirala novce su uglavnom rastakavali uhljebi po politiÄkom kljuÄu, razne institucije sa bezbroj zaposlenih a malo uposlenih, civilne ustanove bez publike, plana, efekta i uÄinka, itd..
RijeÄju festival do sada smo zapravo verbalno "kitili" koncertni program na naÅ¡oj ljetnoj pozornici no meÄ‘utim kako bi smo si u buduće olakÅ¡ali živote, idemo fino dogovarati program slobodni, iz koncerta u koncert, priželjkujući u konaÄnici realizirati Å¡to veći broj istih. Zvati se festival pretpostavlja i obvezuje dogovaranje i fiksiranje cijelokupnog programa mjesecima unaprijed. Za to je potrebna velika lova, izdaÅ¡ni sponzori i brojni angažirani profesionalci a ne entuzijazam hazardera koji se kocka i izbezumljuje od pritiska i stresa. Sredstva potpore koja inaÄe dobijemo putem natjeÄaja za javne potrebe u kulturi Grada, ove godine su nam umanjena namjesto uvećana i jedva da mogu pokriti troÅ¡kove tehniÄke produkcije. Sve ostalo valja isplatiti fiskaliziranim prihodima od pića i ulaznica!? Nema brate mili, Å¡anse.. Valja dakle usporit.
Gradu smo ipak na podrÅ¡ci zahvalni ali nedostaje podrÅ¡ka drugih bitnih igraÄa na Äije natjeÄaje se već godinama javljamo, piÅ¡emo zamolbe i umolbe i ne prolazimo. Novci uvijek odlaze drugima, uglavnom uvijek istima.
Od sada ćemo lijepo poÄetkom ljeta pripremit, opremit i uÅ¡timat pozornicu pa potom laganini, ležerno, cijelo ljeto nuÄ‘ati gostoprimstvo svakome onome umjetniku koji poželi distribuirati svoj rad u uÅ¡i i oÄi svekolikog tuzemnog i inozemnog puka. Od sada ćemo i mi bit oni koji imaju svoje uvjete i svoja trebovanja.
Na primjer, izvoÄ‘aÄi se u ovo proljetno vrijeme lupetaju ciframa od kojih ti se vrti u glavi jer nesvjesni kulturoloÅ¡kog i ekonomskog kolapsa druÅ¡tva joÅ¡ uvijek misle kako će potražnja za njihovim umjetniÄkim ljetnim izvedbama biti golema. Bit će ti Å¡ipak. Para nema nigdje jer su "keÅ¡ end keri" vremena zavrÅ¡ila.
Kao drugo, pravu glazbu sluÅ¡aju samo dinosauri. Omladina devedesetih koja se raÄ‘ala, rasla i sazrijevala u grdnom dobu ratne i poratne traume, svijet je suzila meÄ‘u vlastite trepavice (*Å tulić). Vremena prije rata za njih nisu postojala, Hrvatska je za njih otok u svemiru a na Debelom brijegu i Ivanici je kineski zid. Mladi ljudi su oduvijek predstavljali većinu koncertne publike a s tim "izgubljenim" generacijama na žalost ne može se previÅ¡e raÄunati. Oni najvole SiniÅ¡u Vucu, plastiÄne dojke, bijelo, žuto i Å¡areni koktel iz kante za pijesak.
Ne možemo mi sami, bez obilate potpore institucija i državnog aparata, koji je izravno kriv za ovo poražavajuće stanje, biti korektiv neÄega Å¡to kontinuirano propada već viÅ¡e od dva desetljeća.
Nadalje, izvoÄ‘aÄi su puno povoljniji u situaciji kad se organiziraju za put i kada im je potrebna joÅ¡ jedna gaža da povežu niz. E tu ćemo ih Äekat.