RAMBO CARE

   

Evo nedavno je završila ta Eurovizija, pa kakvi su sad dojmovi, kad se sve sleglo? Je li bilo zbilja malo dosadnjikavo, s obzirom na to da je tako izgledalo na TV-ekranima? Jeste osjećali neku odgovornost, jer ste zastupali državu?

Zapravo, moj nastup tamo sam doživio kao svoj ustupak, uslugu državi Crnoj Gori, u svrhu njene promocije. Mislim da sam bio na visini zadatka. Sama Eurovizija je tehnički i organizacijski perfektna, ali na žalost Eurovizija se ne miješa u sadržaj, njen sadržaj je kič, zato što zemlje sudionice šalju kič sadržaje, trudeći se da zadovolje neki virtualni kriterij osrednjosti, misleći da je tako najbezbolnije za sve.

    A što se kemija novo u Amadeusovoj kuhinji, hoće li uskoro biti novih projekata, muzičkih ili kakvih drugih?

– Svakako. Čim završi ljetna turneja, počinjem raditi potpuno novi zvuk, ogoljeniji, moderniji, nazvao bih ga na primjer »muzički kubizam«. U kome će biti neusporedivo više improvizacije, muzičke igre koja nastaje na licu mjesta. Nekakav vokalno instrumentalni stand up koji se tu i tamo referira na dosadašnji rad. Jedva čekam.

    Jednom ste kazali da je vaš glavni životni moto »Jedi, pij, veseli se i na život poseri se«. Jeste i dalje pri tome mišljenju ili se ipak malo nešto promjenilo?

– To je citat, narodna izreka iz okoline Petrovca na Moru. Svakako da treba imati ironijski odmak prema tim stihovima. Treba se potruditi i uživati u životu. Upravo suprotno od onog što kažu ti stihovi. Ironija je moj uobičajeni pjesnički alat, pa treba biti oprezan u tumačenju.

Također, jednom ste rekli kako će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska. Čini se da vam tu proročka sposobnost nije dobro radila. Ili smo možda u krivu?

– U krivu ste. Ekološki komunizam je jedan od mogućih načina da se spasi planet, jer je svima jasno da je jurnjava za profitom glavni krivac ekološke propasti Zemlje. Liberalni kapitalizam je najveći neprijatelj planeta.

    Pjevali ste i o ovcama koje ne mogu bez svog čobana. Je li se stado promijenilo nabolje ili nagore od tog vremena s kraja devedesetih, ili i dalje gaca beznađem bez svog čobana ili bar ovčarskog psa? Kako je stadu u Beogradu ovih dana uopće, sa svim tim političkim kerefekama tamo?

– Nije lijepo da demokratske procese nazivate kerefekama. Demokracija je bolan i dugotrajan proces. U Engleskoj parlamentarna demokracija traje već nekoliko stoljeća, pa i dalje ima mnogo »kerefeka«. Teško da će se ikada stvari događati baš po mom ukusu, jer sam ja po svim parametrima jednog društva teška margina. Uostalom, ja nisam htio ni tražio demokraciju, meni je Titov socijalizam bio baš po mjeri prosječnog Balkanca. Vidjeli smo što se dogodilo kad je prosječni Balkanac dobio pravo glasa.

Imate li kakvu posebnu poruku za publiku? I hoćete li uopće pjevati »Maroko« u Pločama - Maroku - Kardeljevu? Ili se bojite bijesne reakcije mladih posjetitelja?

– Naravno da ću je svirati, momci iz Ploča su znali prijeći po 100 kilometara da dođu u neki grad gdje sviram da bi čuli tu pjesmu. Pjesma je jedna od boljih iz moje kuhinje.

    I na kraju, da razjasnimo jednu od najbitnijih stvari. Kako ispravno glasi vaša titula? Svjetski Mega Car ili je Interplanetarni Galaktički Imperator ipak bio unaprijeđenje? I ako da, što je sljedeće?

– Iz razloga energetske efikasnosti i ekoloških izazova, smanjio sam svoju titulu na Svjetski kilo car. Time poručujem društvu da je skromnost put.