Zapisao: Ivo Kara-Pešić
ORSULA(DANJE)
Prije nekoliko dana prijatelji su mi u dva e-maila odaslali poveznicu o Parku Orsula. Kliknuo sam i vidio da opet krÄe neko zelenilo – nisam imao nerava za joÅ¡ jednu u beskrajnom nizu priÄa o uniÅ¡tavanju dubrovaÄkog zelenila. Brzo sam preletio preko neke vrste dnevnika za koji mi se uÄinilo da je kronologija devastacije. Kad vas barbari svakodnevno zatrpavaju užasima postanete poput njih – povrÅ¡ni i brzopleti.
Na veÄer otvaranja Ljetnih igara netko je spomenuo da ćemo vatromet gledat s Orsule, “onog Äuda Å¡to ga je Andro stvarao Å¡est godinaâ€. Tad sam shvatio da niÅ¡ta nisam razumio (staro atensko zanovijetalo vjerojatno bi se dosjetilo da je to odliÄan poÄetak za spoznaju, neÅ¡to kano njegovo Znam da niÅ¡ta ne znam). Na kraju nismo poÅ¡li na Orsulu, nego smo je Äeznutljivo promatrali s vrelim vjetrom poÄeÅ¡ljane Porporele. Duž niti koja razdvaja hrbat Žarkovice od noćnog neba vidjela su se neka nova svjetla...
Tri dana nakon otvorenja, negdje oko devet naveÄer, primijetio sam propuÅ¡ten poziv prijateljice mi Romane, a potom je stiglo i nekoliko sms poruka od Maje i Ivane. Trebalo se odmah spremit, jer me Ivana za 7 minuta kupila na Ilijinoj glavici – ide se na Orsulu!
Na Pilama smo ukrcali Antonelu i krenuli prema magistrali, ali smo falili put. Ivana nam je objasnila da nismo trebali doć odozgo, jer su na vidikovcu postavili znak zabranjenog skretanja udesno! Svejedno smo skrenuli udesno i nismo zažalili. Na klupici ispred trafike doÄekao nas je Andro s prijateljima, objaÅ¡njavajući nam da ne želi puno ljudi i da bi mu bilo drago da se na tom prostoru zbivaju neke fine stvari. ShvativÅ¡i da je Ivana sestra glasovitog glasoviraÄa Tonija, odmah je postavio ultimatum: Gruhak će svirati samo ako doÄ‘e i Toni. Jedan “ivenat†bio je dogovoren. Uzeli smo piće i poÄeli se spuÅ¡tat.
Prostor je skladno osvijetljen – odmah vam bude jasno da ga je stvarao netko sa starim dobrim osjećajem za mjeru. Orsula je poput negdaÅ¡njih sinjorina – igra na ono prekrasno “malo vidiÅ¡, a puno toga slutiÅ¡â€. Dok se spuÅ¡tate, zamjećujete zgodne kutke u kojima su postavljene klupice za tihe razgovore ili zagledana Å¡utanja. Svjetla vas lagano vode prema crkvici Svete Orsule. NaÅ¡a ekipica sjedila je toÄno pred ulazom u crkvicu. To je mjesto... zbilja neopisivo. Dragi ljudi su me pozdravljali, ali sam bio toliko opÄinjen prizorom, da sam samo odmahivao rukom. Onda sam sjeo i pomislio: “Uhâ€. I baÅ¡ tada jedan od onih detalja kojim vam sveprisutnost namigne: Romana i Djivo su mi za roÄ‘endan poklonili Å¡eÅ¡ir... Lijepi slamnati Å¡eÅ¡ir da se mogu naklonit Orsuli, kako i dolikuje, uz skladno “slugavam se sinjorinaâ€.
Orsula. Netko, nevjeÅ¡ta oka, pomislio bi da se radi o fino reustauriranim ostacima crkvice. Zidovi, vrata i nadvratak su tu. Krova nema. Ali kada u nju kroÄite i podignete pogled prema zvjezdanom nebu, postane vam jasno da mjesta posvećena obraćanju SveviÅ¡njem i svecima nipoÅ¡to ne bi smjela imati krov, ne bi smjela prijeÄiti dodir sa zvijezdama. Ta otvorenost nebu Äini svetost ovog mjesta, jer iskonski sveto, sveto koje prethodi religijskom zbiva se u Äaroliji susreta Äovjeka i prirode, dolazi od zadivljenosti Äovjeka pred uzviÅ¡enošću prizora. Drevna svetiÅ¡ta nemaju krovove, jer su mjesta razotkrivanja (apokalypsis), a ne skrivanja. Mjesec je bio gotovo pun, noć Äudesno mirna. Sjetio sam se lamenta Vlaha Kisića: “Samo me priroda joÅ¡ uvijek uspijeva zadiviti, jer u njoj nema svrhe, nema one niske koristoljubivostiâ€.
Vratio sam se na klupicu. Sjedio sam okrenut vratima crkvice, u vidokrugu su mi bili usnuli Mrkan i Bobara, dio Lokruma, u daljini Cavtat i aerodrom. Kad ste na Orsuli, prvo što vas dojmi je udaljenost od svake vrste ljudske nastambe, agresivnih svjetala i svih onih otvorenih rana u prostoru na koje smo nažalost posve otupjeli. Sve to prekrije noć. U jednom momentu Maja me zamolila da sjednem na drugu klupu, kako bi ona malo ispružila leđa. Tek sam tada ugledao Grad...
Ta Äuvena veduta Dubrovnika noću izgleda tužno. Grad je u polumraku, a tamo gdje je osvijetljen to je uÄinjeno tako da svjetla izobliÄuju njegove prekrasne obrise - poput djeteta kad stavi lampu pod bradu da vas zaplaÅ¡i sablasnim likom. Bolje nikakva nego loÅ¡a Å¡minka. S Orsule stjeÄete dojam da se Grad srami, nastoji se skriti od pogleda ljudi, ne želi biti grad-kartolina, izmrcvarena pozornica za svaÄije hirove. ObiÄan život saÄinjen od svakodnevnih malih rituala, pranja robe, dozivanja djece na objed i ćakulanja o vremenu izgnan je iz Grada na njegove rubove. Izgnanici, ljudi s rubova, izopćeni i postranjeni vide danas Dubrovnik onakvim kakav jest. Osvježenje i nova energija mogu doći samo s rubova grada: srediÅ¡te je tamo gdje se susreću ljudi s periferije.
Na Orsuli ćete naći sve ono Äega u Gradu viÅ¡e nema: mir, tiÅ¡inu, sklad, noćnu bavu, skladne, neusiljeno nasmijane ljude, jednostavnost... Ovaj prostor je po mnogoÄemu naliÄje grada u kojem se javni prostori nasilno pretvaraju u privatne, parkovi zapuÅ¡taju kako bi sutra bili prokazani i pretvoreni u ne-mjesta. Stoga Vidakova gesta pretvaranja privatnog prostora u javni ne samo da predstavlja suÅ¡tu protivÅ¡tinu općoj tendenciji, već može imati i neslućeno pozitivne posljedice (nada umire posljednja). Njavro je, pozivajući nas da proÄitamo Vidakov internetski dnevnik, odliÄno primijetio da je on svojim podvigom uÄinio viÅ¡e za ovaj grad od mnogih gradskih vlasti. I zbilja vam vrijedi proÄitat na kakve je sve prepreke nailazio u tih Å¡est godina: Äini se da na naÅ¡im prostorima možete napraviti neÅ¡to novo i drugaÄije samo ako se držite one stare krepat, a ne molat. Najzanimljiviji je lik iz dnevnika kojeg je Andro nazvao graÄ‘anin-lopov. Maestralno! Ovo stvorenje izlazi noću, krade vam graÄ‘evinski materijal, krade vam vrijeme i energiju, bezrazložno uniÅ¡tava stvoreno... Moram priznati da me je u Dubrovniku vazda fascinirala koliÄina ljudi koji jedini smisao svog prebivanja vide u podmetanju noge, opstrukciji, destrukciji... Zbog graÄ‘anina-lopova Andro spava u trafici ponad parka, bdionik je nad Äudesnim kutkom koji je stvorio svojom strašću i vrijednim rukama, kutkom Å¡to punim sjajem blista noću...
Na Orsuli Andro i prijatelji oblikovali su prostor koji će oblikovati ljude. Ti će ljudi, možda, jednoga dana oblikovati novi Grad. Stoga, kada pomislite da vam niÅ¡ta ne ide, da je straÅ¡no, da nema nade, da se niÅ¡ta ne može, poÄ‘ite na Orsulu... ali nemojte sluÅ¡ati stare priÄe koje mjesto vezuju za okonÄanja života nesretnih djevojaka. Sjedite na svoju klupicu i osjetit ćete da može i da je osama pod svodom nebeskim edensko iskustvo prikupljanja snage pred izgon, izgon u život i nove koÅ¡tace.