park orsula, dubrovnik Rotating Header Image

ožujak, 2014:

Koncertno ljeto 2014

Nećemo koristiti riječ festival u kontekstu ovogodišnjeg programa. Riječ festival je pre teška i pre ambiciozna. Festival ćemo se zvati jednom.. kad dobijemo na lotu.. jer drukčije do ozbiljnih novaca nećemo doći. Država je riknula a i dok je vegetirala novce su uglavnom rastakavali uhljebi po političkom ključu, razne institucije sa bezbroj zaposlenih a malo uposlenih, civilne ustanove bez publike, plana, efekta i učinka, itd..
Riječju festival do sada smo zapravo verbalno “kitili” koncertni program na našoj ljetnoj pozornici no međutim kako bi smo si u buduće olakšali živote, idemo fino dogovarati program slobodni, iz koncerta u koncert, priželjkujući u konačnici realizirati što veći broj istih. Zvati se festival pretpostavlja i obvezuje dogovaranje i fiksiranje cijelokupnog programa mjesecima unaprijed. Za to je potrebna velika lova, izdašni sponzori i brojni angažirani profesionalci a ne entuzijazam hazardera koji se kocka i izbezumljuje od pritiska i stresa. Sredstva potpore koja inače dobijemo putem natječaja za javne potrebe u kulturi Grada, ove godine su nam umanjena namjesto uvećana i jedva da mogu pokriti troškove tehničke produkcije. Sve ostalo valja isplatiti fiskaliziranim prihodima od pića i ulaznica!? Nema brate mili, šanse.. Valja dakle usporit.
Gradu smo ipak na podršci zahvalni ali nedostaje podrška drugih bitnih igrača na čije natječaje se već godinama javljamo, pišemo zamolbe i umolbe i ne prolazimo. Novci uvijek odlaze drugima, uglavnom uvijek istima.

Od sada ćemo lijepo početkom ljeta pripremit, opremit i uštimat pozornicu pa potom laganini, ležerno, cijelo ljeto nuđati gostoprimstvo svakome onome umjetniku koji poželi distribuirati svoj rad u uši i oči svekolikog tuzemnog i inozemnog puka. Od sada ćemo i mi bit oni koji imaju svoje uvjete i svoja trebovanja.

Na primjer, izvođači se u ovo proljetno vrijeme lupetaju ciframa od kojih ti se vrti u glavi jer nesvjesni kulturološkog i ekonomskog kolapsa društva još uvijek misle kako će potražnja za njihovim umjetničkim ljetnim izvedbama biti golema. Bit će ti šipak. Para nema nigdje jer su “keš end keri” vremena završila.
Kao drugo, pravu glazbu slušaju samo dinosauri. Omladina devedesetih koja se rađala, rasla i sazrijevala u grdnom dobu ratne i poratne traume, svijet je suzila među vlastite trepavice (*Štulić). Vremena prije rata za njih nisu postojala, Hrvatska je za njih otok u svemiru a na Debelom brijegu i Ivanici je kineski zid. Mladi ljudi su oduvijek predstavljali većinu koncertne publike a s tim “izgubljenim” generacijama na žalost ne može se previše računati. Oni najvole Sinišu Vucu, plastične dojke, bijelo, žuto i šareni koktel iz kante za pijesak.
Ne možemo mi sami, bez obilate potpore institucija i državnog aparata, koji je izravno kriv za ovo poražavajuće stanje, biti korektiv nečega što kontinuirano propada već više od dva desetljeća.

Nadalje, izvođači su puno povoljniji u situaciji kad se organiziraju za put i kada im je potrebna još jedna gaža da povežu niz. E tu ćemo ih čekat.