park orsula, dubrovnik Rotating Header Image

Intervju Vasila Hadžimanova uoči dubrovačkog koncerta

Napisao: E. Fulurija

VHB 2013-photo Ivana Cutura
Vasil Hadžimanov Band je grupa koja će otvoriti ovogodišnje izdanje Park Orsula Music Festivala. Ovaj jazz kvintet postoji već dugi niz godina, a svojim je zanimljivim fusion stilom privukao pažnju i europske javnosti. Vođa grupe je klavijaturist Vasil Hadžimanov kojeg smo u kratkom razgovoru zamolili da predstavi svoj rad.

Završio si ugledni Berklee College of Music u Bostonu, a paralelno s tim već počeo i nastupati s uglednim američkim glazbenicima. Zbog čega si se odlučio vratiti, a ne pokušati napraviti karijeru u SAD-u?

U Americi sam proveo pet godina, tri na Berklee-u, a još dvije svirajući po Bostonu i New Yorku. Što se povratka tiče, on se dogodio iz nekoliko razloga. Prvi je bio neko zasićenje Amerikom i tamošnjim stilom života. Drugi razlog je bila situacija u našim krajevima tijekom devedesetih – nisam se ugodno osjećao da razmišljam o karijeri dok se mojoj obitelji i prijateljima događaju neke grozne stvari, a treći razlog je bio što mi se dogodilo da sam se zaljubio u svoju sadašnju suprugu s kojom sam odlučio da ostanemo živjeti u Beogradu. Sklop tih stvari presudio da na kraju ipak ne živim u Americi zbog čega nisam niti jednom zažalio jer mislim da netko treba da radi i na ovim prostorima, da ne možemo svi negdje bježati. Koliko god je ovdje teško, koliko god smo neshvaćeni jer se bavimo nekom muzikom koja interesira mali broj ljudi, ipak treba raditi i treba širiti kulturu i kvalitetnu muziku i ovdje.

Nakon povratka si osnovao Vasil Hadžimanov Bend. Možeš li nam ukratko predstaviti glazbu koju svirate, odnosno što može dubrovačka publika očekivati od koncerta.

Mi smo već 15 godina aktivni kao bend. Imamo pet albuma iza sebe, a posljednji, „Can You Dig It?“, je izašao prije par tjedana. Ono što namjeravamo predstaviti publici u Dubrovniku je širok repertoar koji obuhvaća svih pet albuma, ali je naravno fokus na ovom zadnjem. Muzika kojom se mi bavimo se može nazvati fusion muzika zato što je tako najjednostavnije. Fusion muzika praktično dolazi iz jazz muzike, a dopušta sebi da koketira s raznim drugim stilovima, od funka, rocka, pa i preko nekog balkanskog melosa. Mi upravo to i radimo. Praktično se igramo sa svim tim stilovima. Dolazimo iz ovih krajeva pa dopuštamo sebi da se malo zezamo i s tim balkanskim ritmovima i melodijama, ali ne inzistiramo na tome. Nije nam fokus da samo to radimo, nismo neki balkanski etno bend nego smo fuzija svih mogućih stilova. Ono što mogu reći u našu korist je da imamo jednu simptomatičnu energiju i komunikaciju s publikom koja se možda razlikuje od većine ostalih jazz bendova. Vrlo smo otvoreni, naši koncerti više podsjećaju na neke rock koncerte, nego na klasične jazz koncerte tako da na neki način pronađemo publiku u ljudima koji možda i ne slušaju te stilove muzike.

Kakva je uopće situacija s jazz glazbom na prostoru bivše Jugoslavije. Ima li se gdje svirati, postoji li neka zajednička scena ili se sve događa sporadično, od događaja do događaja?

Postoje veliki jazz festivali u svim većim gradovima na ovim prostorima, a postoje i manji jazz festivali u svim državama. Međutim, tu se otprilike zaustavlja cijela priča. Pojedinačni klubovi su mali klubovi koji gaje tu scenu zahvaljujući entuzijastima koji ne odustaju. Postoje bendovi, autorski ili neautorski, i muzičari koji također spadaju među entuzijaste jer su toliko zaljubljeni u tu muziku pa jednostavno ne žele dignuti ruke mada je i njih sve manje. Dosta njih odlazi u estradne vode da bi se nešto zaradilo tako da je situacija daleko od ružičaste, ali ipak postoji svjetlo na kraju tunela i to zahvaljujući školama koje su po Europi i Americi odgajale neke nove generacije mladih muzičara. Nadam se samo da će biti razumijevanja i s druge strane, a tu govorim o raznim urednicima u medijima, izdavačkim kućama, uređivačkoj politici nekih festivala da te mlade umjetnike poguraju i da konačno kreiramo neku scenu. Mislim da je i vrlo slaba komunikacija između država u regiji u odnosu na to koliko se svira i kako uopće dospjeti na neki festival van svoje države. Mislim da bi komunikacija trebala biti puno jača i bolja, a nema razloga da ne bude tako. Ako ni u čemu drugome, onda se barem u muzici ne gleda tko odakle dolazi, nego tko kako svira.

Osim sa svojim bendom, radiš i na drugim projektima, a posljednjih godina si i član grupe Darkwood Dub. Ti dolaziš iz glazbene obitelji, jedna od poznatijih jazz pjevačica u bivšoj Jugoslaviji, Bisera Veletanlić tvoja je tetka, a upravo je s njom Darkwood Dub u zadnje vrijeme radio na zajedničkom projektu. Kako je bilo raditi s njom, praktično s obitelji?

Prilikom rada na albumu „Vidimo se“, na inicijativu ostatka benda sam pozvao svoju tetku da s nama otpjeva dvije pjesme. To je ispalo fenomenalno i tu se nismo zaustavili. Slijedila je turneja koja je odlično prošla jer je spoj Biserine publike, publike Darkwood Duba i svih ostalih koji su bili zainteresirani vidjeri što se tu događa, rezultirao sjajnim koncertima i odličnim reakcijama. Radimo na tome da se ta turneja održi i u Hrvatskoj i drugim zemljama, a ne samo u Srbiji. U svakom slučaju to je bilo divno iskustvo i nešto novo na našoj sceni.

Hoće li ta suradnja polučiti i neki album ili će ostati samo na koncertima?

Nismo o tome još razmišljali mada smo napravili dvije obrade pjesama Kornelija Kovača koje je Bisera pjevala – „Ručak za dvoje“ i „Milo moje“ i one stoje pa će u nekom trenutku to izaći u nekom obliku, a vidjet ćemo za ostalo. Za sada smo fokusirani na te koncerte i autorski rad Darkwooda za novi album koji je u pripremi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *