park orsula, dubrovnik Rotating Header Image

ORSULA(DANJE)

Zapisao: Ivo Kara-Pešić

ORSULA(DANJE)

Prije nekoliko dana prijatelji su mi u dva e-maila odaslali poveznicu o Parku Orsula. Kliknuo sam i vidio da opet krče neko zelenilo – nisam imao nerava za još jednu u beskrajnom nizu priča o uništavanju dubrovačkog zelenila. Brzo sam preletio preko neke vrste dnevnika za koji mi se učinilo da je kronologija devastacije. Kad vas barbari svakodnevno zatrpavaju užasima postanete poput njih – površni i brzopleti.

Na večer otvaranja Ljetnih igara netko je spomenuo da ćemo vatromet gledat s Orsule, “onog čuda što ga je Andro stvarao šest godina”. Tad sam shvatio da ništa nisam razumio (staro atensko zanovijetalo vjerojatno bi se dosjetilo da je to odličan početak za spoznaju, nešto kano njegovo Znam da ništa ne znam). Na kraju nismo pošli na Orsulu, nego smo je čeznutljivo promatrali s vrelim vjetrom počešljane Porporele. Duž niti koja razdvaja hrbat Žarkovice od noćnog neba vidjela su se neka nova svjetla…

Tri dana nakon otvorenja, negdje oko devet navečer, primijetio sam propušten poziv prijateljice mi Romane, a potom je stiglo i nekoliko sms poruka od Maje i Ivane. Trebalo se odmah spremit, jer me Ivana za 7 minuta kupila na Ilijinoj glavici – ide se na Orsulu!

Na Pilama smo ukrcali Antonelu i krenuli prema magistrali, ali smo falili put. Ivana nam je objasnila da nismo trebali doć odozgo, jer su na vidikovcu postavili znak zabranjenog skretanja udesno! Svejedno smo skrenuli udesno i nismo zažalili. Na klupici ispred trafike dočekao nas je Andro s prijateljima, objašnjavajući nam da ne želi puno ljudi i da bi mu bilo drago da se na tom prostoru zbivaju neke fine stvari. Shvativši da je Ivana sestra glasovitog glasovirača Tonija, odmah je postavio ultimatum: Gruhak će svirati samo ako dođe i Toni. Jedan “ivenat” bio je dogovoren. Uzeli smo piće i počeli se spuštat.

Prostor je skladno osvijetljen – odmah vam bude jasno da ga je stvarao netko sa starim dobrim osjećajem za mjeru. Orsula je poput negdašnjih sinjorina – igra na ono prekrasno “malo vidiš, a puno toga slutiš”. Dok se spuštate, zamjećujete zgodne kutke u kojima su postavljene klupice za tihe razgovore ili zagledana šutanja. Svjetla vas lagano vode prema crkvici Svete Orsule. Naša ekipica sjedila je točno pred ulazom u crkvicu. To je mjesto… zbilja neopisivo. Dragi ljudi su me pozdravljali, ali sam bio toliko opčinjen prizorom, da sam samo odmahivao rukom. Onda sam sjeo i pomislio: “Uh”. I baš tada jedan od onih detalja kojim vam sveprisutnost namigne: Romana i Djivo su mi za rođendan poklonili šešir… Lijepi slamnati šešir da se mogu naklonit Orsuli, kako i dolikuje, uz skladno “slugavam se sinjorina”.

Orsula. Netko, nevješta oka, pomislio bi da se radi o fino reustauriranim ostacima crkvice. Zidovi, vrata i nadvratak su tu. Krova nema. Ali kada u nju kročite i podignete pogled prema zvjezdanom nebu, postane vam jasno da mjesta posvećena obraćanju Svevišnjem i svecima nipošto ne bi smjela imati krov, ne bi smjela priječiti dodir sa zvijezdama. Ta otvorenost nebu čini svetost ovog mjesta, jer iskonski sveto, sveto koje prethodi religijskom zbiva se u čaroliji susreta čovjeka i prirode, dolazi od zadivljenosti čovjeka pred uzvišenošću prizora. Drevna svetišta nemaju krovove, jer su mjesta razotkrivanja (apokalypsis), a ne skrivanja. Mjesec je bio gotovo pun, noć čudesno mirna. Sjetio sam se lamenta Vlaha Kisića: “Samo me priroda još uvijek uspijeva zadiviti, jer u njoj nema svrhe, nema one niske koristoljubivosti”.

Vratio sam se na klupicu. Sjedio sam okrenut vratima crkvice, u vidokrugu su mi bili usnuli Mrkan i Bobara, dio Lokruma, u daljini Cavtat i aerodrom. Kad ste na Orsuli, prvo što vas dojmi je udaljenost od svake vrste ljudske nastambe, agresivnih svjetala i svih onih otvorenih rana u prostoru na koje smo nažalost posve otupjeli. Sve to prekrije noć. U jednom momentu Maja me zamolila da sjednem na drugu klupu, kako bi ona malo ispružila leđa. Tek sam tada ugledao Grad…

Ta čuvena veduta Dubrovnika noću izgleda tužno. Grad je u polumraku, a tamo gdje je osvijetljen to je učinjeno tako da svjetla izobličuju njegove prekrasne obrise – poput djeteta kad stavi lampu pod bradu da vas zaplaši sablasnim likom. Bolje nikakva nego loša šminka. S Orsule stječete dojam da se Grad srami, nastoji se skriti od pogleda ljudi, ne želi biti grad-kartolina, izmrcvarena pozornica za svačije hirove. Običan život sačinjen od svakodnevnih malih rituala, pranja robe, dozivanja djece na objed i ćakulanja o vremenu izgnan je iz Grada na njegove rubove. Izgnanici, ljudi s rubova, izopćeni i postranjeni vide danas Dubrovnik onakvim kakav jest. Osvježenje i nova energija mogu doći samo s rubova grada: središte je tamo gdje se susreću ljudi s periferije.

Na Orsuli ćete naći sve ono čega u Gradu više nema: mir, tišinu, sklad, noćnu bavu, skladne, neusiljeno nasmijane ljude, jednostavnost… Ovaj prostor je po mnogočemu naličje grada u kojem se javni prostori nasilno pretvaraju u privatne, parkovi zapuštaju kako bi sutra bili prokazani i pretvoreni u ne-mjesta. Stoga Vidakova gesta pretvaranja privatnog prostora u javni ne samo da predstavlja suštu protivštinu općoj tendenciji, već može imati i neslućeno pozitivne posljedice (nada umire posljednja). Njavro je, pozivajući nas da pročitamo Vidakov internetski dnevnik, odlično primijetio da je on svojim podvigom učinio više za ovaj grad od mnogih gradskih vlasti. I zbilja vam vrijedi pročitat na kakve je sve prepreke nailazio u tih šest godina: čini se da na našim prostorima možete napraviti nešto novo i drugačije samo ako se držite one stare krepat, a ne molat. Najzanimljiviji je lik iz dnevnika kojeg je Andro nazvao građanin-lopov. Maestralno! Ovo stvorenje izlazi noću, krade vam građevinski materijal, krade vam vrijeme i energiju, bezrazložno uništava stvoreno… Moram priznati da me je u Dubrovniku vazda fascinirala količina ljudi koji jedini smisao svog prebivanja vide u podmetanju noge, opstrukciji, destrukciji… Zbog građanina-lopova Andro spava u trafici ponad parka, bdionik je nad čudesnim kutkom koji je stvorio svojom strašću i vrijednim rukama, kutkom što punim sjajem blista noću…

Na Orsuli Andro i prijatelji oblikovali su prostor koji će oblikovati ljude. Ti će ljudi, možda, jednoga dana oblikovati novi Grad. Stoga, kada pomislite da vam ništa ne ide, da je strašno, da nema nade, da se ništa ne može, pođite na Orsulu… ali nemojte slušati stare priče koje mjesto vezuju za okončanja života nesretnih djevojaka. Sjedite na svoju klupicu i osjetit ćete da može i da je osama pod svodom nebeskim edensko iskustvo prikupljanja snage pred izgon, izgon u život i nove koštace.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.